Čim su u subotu popodne zaplovili prema Gibraltaru, umjereno jaki levant prešao je najednom u snažni jugo. Niski oblaci prekrili su nebo, počelo je kišiti, sve jače i jače kako je večer odmicala! Bočni udari vjetra njihali su Ultoniju kao da je od papira, a ne od čelika! Na svako ozbiljnije naginjanje broda putnici su se prestravljeno hvatali za najbliži stupac, krevet, klupu, bilo što! Svi su pritom zazivali pomoć odozgo, od svojega Boga, najčešće kršćanskoga, ali i od nekih drugih, nedvojbeno podjednako dobrostivih i svemogućih, među kojima svakako treba spomenuti one kojima se ponizno obraćala nekolicina ukrcanih muhamedanaca i Židova. Svojega su Boga u tim trenutcima panično zazivali i oni što su sumnjali u Njegovo postojanje, kojih, ne računajući drugi razred, i nije bilo mnogo, jer podmukli crv sumnje još nije bio napao običan svijet kakav se tiskao u spavaonicama sirotinjskoga trećeg razreda: kad zagusti, kad vile dođu prid oči, i huljenju skloni naprednjaci požele da im njihov odjednom valjda ipak postojeći Bog, kojega su do jučer ostrašćeno nijekali, bespogovorno priskoči u pomoć!

Mate i Marko bili su među pretučenima na smrt! Okruživši njih dvojicu i trojicu Čeha ispred prizemnice koju požar nije dohvatio jer se nalazila uz vjetar, skupina mladića zatukla ih je još vrućim metalnim šipkama istrgnutima iz ograde jedne izgorjele bogataške kuće. U prvi mah nisu ni vjerovali da će nasrnuti na njih, budući da su s nekima od tih momaka samo koji čas prije zajednički pokušavali obuzdati vatrenu stihiju, a kad su napokon i pomislili na neki otpor, bilo je prekasno. Našega Matu nisu, eto, glave došle ni Scile i Haribde na Atlantiku, ni one tisuće granata u Galiciji, nije ga ubila ni glad tijekom puta prema istoku ili studen i bolešćurine tu u Laishevu, sve je on to nekako uspio preživjeti, da bi nakon svega – baš kada je pomislio kako se konačno bliži povratak kući u Hercegovinu, povratak obitelji, Marićuši, djeci, od koje neku nije ni vidio – na pravdi Boga, bez razumne svrhe i razloga, poginuo od ruku nahuškanih lajševskih siledžija. Da smo praznovjerni kao što nismo, rekli bismo ustvari kako je jedina svrha ovakve Matine smrti ispunjenje onog proročanstva o „trojici sinova koji neće ‘svojom’ završiti”!

Sudbonosni dan kada im je na drugom kraju poludjeloga kontinenta okrutno umoren otac, Matina su djeca, sedmogodišnji Ivan, petogodišnja Matija i trogodišnji Abram, provela igrajući se bezbrižno u hladu velikoga oraha što je rastao u plotu između Andrijina dvorišta i dvorišta njihovih prvih susjeda Stipetića. Nesvjesni da su postali siročići, oni će do kraja rata, i još dugo po njegovu završetku, jednako iščekivati kada će se njihov otac, ćaća, o kojem su im ispričane tolike priče i o kojem su u svojoj zaigranoj mašti stvorili pomalo bajkovitu sliku, iznenada pojaviti odnekud i privinuti ih na svoje očinske grudi. Matija i Abram oca se nisu ni sjećali, jedino je mali Ivan, kojemu su bile nepune četiri godine kada je Mate odveden u rat, sačuvao uspomenu na očev lik. Na toj blijedoj, ali stvarnoj slici Mate sjedi na tronošcu, vani, na kaldrmi ispred kuće, brkovi mu – pričinjalo se Ivanu – od uha do uha, prebacio nogu preko noge, posjeo njega, Ivana, na stopalo one prebačene, i nježno ga ljuljuška. U nekom će naivnom dječjem iščekivanju proći zapravo cijeli njihovi bremeniti i dugi životi, na svijet će doći i njihova djeca, i djeca njihove djece, kako bi zbog ritma i dojma unuke na ovom mjestu vjerojatno nazvao jedan svima znani majstor pera, a u njima će sveudilj tinjati maglovita nada da je njihov otac Mate, negdje i nekako, živ! Tijekom svih tih godina, jednako i u mladosti i u starosti, život neće maziti nijedno Matino dijete, osobito ne ovu petogodišnju Matiju, našu glavnu junakinju, koju smo na dan očeve smrti zatekli u bezbrižnoj igri, zadubljenu u svoje petonjke.

Da na vrata nije ušao mladi sjemeništarac Mile Andrijanić, čija se roditeljska kuća nalazila koju stotinu metara od župne, tko zna koliko bi se Nikola i društvo još zadržali u ljudikanju sa svojim fratrom. Mile je te jeseni upisao osmi razred gimnazije, a sudeći po zrelosti kojom je zračio, moglo se pretpostaviti da će dogodine uspješno položiti maturu i upisati bogosloviju. Župniku je od njegove subraće sa Širokoga Brijega opet donio neke knjige, ovaj put samo dvije, jednu čisto teološku, o dvostrukoj naravi Isusa Nazarećanina, ljudskoj i božanskoj, a drugu o gradnji crkava, prepunu nacrta i mjera (fra Gabro je često posuđivao knjige od širokobrijeških gimnazijskih profesora, u pravilu od dvojice s kojima je studirao u Ferrari). Premda je u onim bezbrojnim latinskim i grčkim tekstovima što su ih već dotada izučavali mogao pronaći i neko milozvučnije redovničko ime, Bonifacije recimo, ili Serafin, Mile će prilikom polaska u novicijat na Humcu uzeti ime Špiro, vjerojatno u čast ranije spominjanom, baš u to vrijeme na smrt oboljelom njegovu sužupljaninu fra Špiri Šimiću. Da je na Milinom mjestu slučajno bio onaj slabunjavi Drinovčanin Ante Šimić, sanjar koji je s Milom pohađao prva tri razreda pa napustio sjemenište i preko Mostara i Vinkovaca zbrisao za Zagreb, on bi s onim svojim pjesničkim nemirom i nagnućem za sebe jamačno odabrao jedno od rečena dva. Volio se taj poigravati s imenima, kažu da se ispod jedne svoje pjesme potpisao imenom Branko Zvonković, a u časopisu što ga je sam pokrenuo u Zagrebu, i čija je tri broja poštom poslao nekadašnjem kolegi Mili, skroz opet drukčije.

Stvaranje države nije išlo nimalo glatko. Krvavih gaća – da još jednom upotrijebimo prispodobu kojoj ne treba dodatno tumačenje – bilo je kao ni u jednom ratu prije. Povijesna prilika koju je valjalo zgrabiti bez puno premišljanja pretvarala se polako u veliku narodnu nesreću, još jednu u izgleda beskrajnom nizu, kao da ona stara, nikad uvjerljivo potvrđena Zvonimirova kraljevska kletva što se prijeteći prenosila kroz vjekove i nije posve bez temelja. Nećemo se ipak prepustiti praznovjerju, protiv kojega smo i prije odlučno ustajali, nećemo razloge tražiti u tom nekom u zvijezdama zapisanom zlu usudu – jer su ti razlozi i ovaj put bili ljudski i zemaljski, a nipošto nebeski – nego ćemo toj nesreći pristupiti kudikamo razboritije: svjesno riskirajući da nas netko optuži za razmetanje velikim zaključcima, reći ćemo kako je sva prilika da je ovaj narod vrlo malo naučio bio iz svoje burne prošlosti, u kojoj je tako često birao pogrešne saveznike ili bivao razjedinjen na važnim historijskim razmeđima. Toliko o Povijesti i njenom razvikanom učiteljstvu!

Malo i zbog dobrobiti same književnosti, koja u nadahnutim opisima naoko nevažnih detalja počesto i dolazi na svoje, zavirit ćemo u domove dvojice Matijinih i Grginih sinova pristiglih u Sarajevo u potrazi za poslom i boljim životom. Obojica su s obiteljima stanovali u trosobnim stanovima na prvom katu, Ante sa svojom Zorom i sinovima Goranom i Zdenkom, a Frano i njegova Mila sa sinovima Grgicom, Dinkom i Josipom. Izuzmemo li ciglom na kant ozidanu, malu, ali Mili dragocjenu ostavu ukradenu od jedne sobe, njihovi su stanovi bili slični skoro kao jednojajčani blizanci: prostran dnevni boravak okrenut prema gradu; kuhinja s blagovaonicom, kod obojice drvenim harmonika-vratima odvojena od dnevnoga boravka; tri pristojne spavaće sobe; kupatilo; dugačak i ne baš širok hodnik. Sve dok se Frani i Mili nakon gotovo petnaestogodišnje stanke nije rodio treći sin, i njihova su dvojica, poput Antinih, imala svaki svoju sobu, a onda je Dinko svoju počeo dijeliti s malim Josipom. Nikad dovršeni stan u Franinu potkrovlju trebao je jednom biti zrcalna slika onog na prvom katu, kao i kod brata mu Ante uostalom, koji je svoj baš tako i uredio kada mu se početkom osamdeset devete ženio stariji sin Goran. Prizemlja su Alpeze iznajmljivali, obojica. Davne neke godine kada je uvodio centralno grijanje, Ante je svoje podijelio na tri odvojena dijela, svaki s vlastitim vanjskim ulazom. Prednja dva prostora s pogledom na grad pretvorio je u jednosobne stančiće, a u onaj straga, prema brdu, smjestio je peć na kruto gorivo. Frano se pak odlučio za malo drugačiji raspored. Glavna je razlika bila to što je u dvorištu poviše kuće, dva-tri metra od njenog jugozapadnoga ugla, sagradio posebnu prostoriju za kotlovnicu, čime je cijelo prizemlje sačuvao za iznajmljivanje. Uredivši ga kao jedan stan, on i Mila obično su ga iznajmljivali obiteljima s djecom. Samo su jedne godine uzeli bili studente i pokajali se za manje od mjesec dana. Dnevne aktivnosti šestorice mamlaza svih valjda mogućih rasa, vjera i nacionalnosti bile su, istina, upravo akademski tihe, sastojale su se od spavanja i izležavanja prekidanih tek odlascima u neku od studentskih menzi dolje u gradu, najčešće u onu najbližu na Poljoprivrednom fakultetu na Grbavici, no zato im je noćni život bio nepodnošljivo bučan. Glasna jalova nadmudrivanja i svađe, kao i prečesti, navodno rođendanski tulumi, trajali su redovito do jutarnjih sati. Frano i Mila trpjeli su njihove nepodopštine dok im nisu uništili oboma dragi, rezbarijama ukrašeni stari kredenc koji su u prizemlje premjestili kada su u modu došle one lakirane vitrine.